Postenje, Ljubovija
Postenje sam posetio u novembru 2012. godine.
Selo se raširilo po brdima i obroncima planine Azbukovica i čini ga više zaseoka. Zaseoci se, kao i u celom kraju, nazivaju po familijama, koje u njima žive. To su: Ibrići, Tanasići, Tomići, Bogdanovići, Živanovići, Mihajlovići, Simići, Rakići, Tadići, Ramići, Polići. Po popisu stanovništva iz 2011. godine, selo Postenje ima 116 domaćinstava i 383 stanovnika.
Put za Postenje
Do Postenja se iz Ljubovije može stići iz tri pravca. Prvi je preko Donje Ljuboviđe (na regionalnom putu broj 113: Ljubovija - Osečina - Valjevo), pa posle skretanja u Donjoj Ljuboviđi, nastavlja se lokalnim putem preko Gračanice. Dužina puta je oko 13km. Ostala dva pravca počinju na putu Ljubovija - Mali Zvornik. Prva mogućnost je odabrati regionalni put broj 127: Ljubovija - Krupanj (odvajanje za Gračanicu i Postenje je posle Lonjina). Treći pravac je preko Uzovnice, pa se nastavlja lokalnim putem za Gračanicu i Postenje. Dužine ova dva puta su iste i od Ljubovije do Postenja je oko 15km. Terensko vozilo i bicikl mogu proći bilo kojim od navedenih pravaca. Ukoliko idete putničkim automobilom, preporučujem regionalni put Ljubovija - Gračanica - Postenje - Krupanj. U bilo kom slučaju, lepo je proći svim tim putevima, jer Azbukovica se tako najbolje upozna.
Ovom prilikom, u Postenje sam došao iz Rujevca, koji je od Postenja udaljen oko 6km.
Boravak u Postenju
Postenje se nalazi na 500-600m nadmorske visine. Bez obzira s koje strane se dolazi, sa ulaska u selo pruža se pogled na bele kuće i obrađene njive u dolini, ispod puta. Na severu, iznad Postenja dominira vrh Dragišin ostenjak, sa 857m nadmorske visine. Do sela dotiče Rudna reka, koja odatle nastavlja dalje ka Drini, pod imenom Postenjska reka. Kao po pravilu toponimi, nazivi delova atara sela, nazivi naselja, reka i potoka, nisu nastali slučajno, već oslikavaju karakterističnu geografsku pojavu, prirodno okruženje, ostatke starih građevina i slično. To se sreće i na Azbukovici. Pa tako, Rujevačka crkva podignuta je na mestu zvanom „Crkvine“, što govori da je na tom mestu nekada bila crkva. Ni Rudna reka nije dobila naziv slučajno. Azbukovica, pa i taj deo Postenja, još davno su bili poznati po rudarskim jamama. Pored nekih od njih protiče Rudna reka.
Iz Rujevca u Postenje dovezao nas je ladom nivom Milutin Mile Polić. Milutin Polić je rudarski inženjer, rođen u Postenju i živi u Postenju. Pa tako, osim vožnje, zahvaljujući gospodinu Poliću, čuo sam priču o Postenju i obišao rudarske jame, koje sam verovatno ne bih pronašao.
Iz centra sela, na putu do rudarskih jama, posetili smo porodicu Anđelka Tadića. Domaćinstvo porodice Tadić nalazi se na osunčanoj padini, na oko 520 m nadmorske visine (kao vrh Avale), odakle je lep pogled na ostatak sela i južne delove Azbukovice. U dvorištu su, pored kuće, koš, ambar i belo okrečena pušnica. Tragovi dima pokazuju da se redovno koristi!
Pažnju mi je privukao ambar. Neobičan je i lep. Prevazilazi osnovnu namenu, jer to nije običan ambar. Seoski majstori ponudili su domaćinima nešto više: unikatan, izrezbaren i našaran ambar. Ne znam da li je to poklon majstora domaćinu, ili su baš to domaćini tražili, kada je urađen, ni ko je odabrao mustru, ali boja još uvek traje. Da li zbog ambara, ili neobično lepog novembarskog vremena, kraj ambara je procvetao jorgovan.
Rudarske jame Lilovac, Nada i Obrenovac
Na oko 850-1000m od kuće Tadića u brdu, sklonjene na padine kraj seoskog puta, nalaze se tri stare rudarske jame. Osnovna ruda je ceruzit (PbCO3), deponovan u krečnjaku. Najbliža je jama Nada.
Nalazi se na koti 544m. Zatim, na oko 200m uzbrdo, na koti 570m je jama Obrenovac, poslednja je jama Lilovac, na koti od oko 600m. Jame su davno otvorene, poznato je da su eksploatisane u vreme Miloša Obrenovića (naziv jame: Obrenovac), pa do 1900. godine. Ostaci prethodnih eksploatacija prisutni su još uvek: stare burgije, klinovi, potporne grede.
Poslednjih godina obnovljena su istraživanja, vidljivi su radovi na obezbeđenju i proširenju jama i izgradnji potrebne infrastrukture.
Uloga baba Janje u rudarskim istraživanjima
Prve aktivnosti na obnavljanju rudarskih jama svakako su različita merenja i istraživanja. Slično se dešavalo i u Postenju. Pre godinu-dve različitim terenskim vozilima u Postenje su stigli rudarski inženjeri, geometri i još neki stručnjaci. Opremljeni su starim i novim kartama, planovima, teodolitima i preciznim GPS uređajima. Nakon manje-više uspešnog letnjeg radnog dana, pomenuta kolona vraća se kroz Postenje kući. Među njima je i moj prijatelj, inženjer Mile, rodom baš iz Postenja. Baba Janja ga dugo i dobro poznaje, pa samim tim, logično je da baš njemu poveri tajnu: „Mile, jel’ ste našli rudu? Što nisi pit’o, da Vam ja pokažem gde je?“. Baba Janjina priča nije bez osnova. Dok su jame radile, rudari su najčešće bili seljaci iz okolnih sela. Osim toga, posle Drugog svetskog rata, zimi i posle kiše seljaci su, kao dodatni izvor prihoda, sa zaostalih deponija skupljali rudu i nosili je topionicu u Krupnju. Među njima bila je i baba Janja…
Da priča o ulozi meštana u pronalaženju rude nije bez osnova, potvrdio je i moj prijatelj Miki Radošević. Jednog letnjeg dana sreo sam ga u Slivnici, bluzu Dimitrovgrada. Vrlo jednostavno i slikovito objasnio je kako pronaći zlato.
Zašto doći u Postenje
U Postenju sam proveo isuviše malo vremena. Malo da obiđem sve zaseoke, upoznam još ljudi i napravim još fotografija na putu do mesta i u samom mestu. Boravak u Postenju prijaće ukoliko volite dosta sunca, šetnje od zaseoka do zaseoka i tišinu. Postenje ću sigurno posetiti ponovo. Rezervacije smeštaja nisu potrebne.
Zahvaljujem se:
- Opštini Ljubovija, koja je organizovala posetu Postenju i
- porodici Anđelka Tadića na gostoprimstvu;
- gospodinu Zoranu Tomiću, na vožnji i priči o Azbukovici;
- gospodinu Milutinu Miletu Poliću, rudarskom inženjeru, na priči o rudarskim jamama Lilovac, Nada i Obrenovac.